Psihološka trauma i traumatski događaji

KLJUČNE RIJEČI: psihološka trauma, traumatski događaji,  posljedice traume,  rana trauma, trauma

Što je psihološka trauma?

 Psihološka trauma nastaje kada intenzivan stres premaši kapacitete pojedinca za emocionalnu regulaciju i organizaciju. Traumatskim događajima smatraju se i za život opasne situacije, odnosno one u kojima su ljudi izloženi smrti, težim tjelesnim povredama i u kojima se javlja osjećaj životne ugroženosti, straha i bespomoćnosti. Van der Kolk naglašava da ona uključuje negativno percipiranu pojavu ili podražaj koji narušava sposobnost pojedinca da uspješno procesira i integrira doživljeno iskustvo što utječe i na njegovu reakciju na taj događaj. Boals i Schuettler dodatno naglašavaju da nije sam traumatski događaj taj koji određuje njegov utjecaj, već način na koji pojedinac procesuira i pridaje mu značenje u svakodnevnom životu.

Posljedice traume na psihičko funkcioniranje

 Nakon razumijevanja što je trauma i kako nastaje, važno je sagledati njezine posljedice na emocionalno, kognitivno i socijalno funkcioniranje. Iako je trauma prirodna reakcija na izuzetno stresne događaje, njezini učinci mogu značajno narušiti svakodnevno funkcioniranje. Traumatski događaji ometaju uobičajen osjećaj kontrole koji pojedinac ima nad životom, osjećaj povezanosti s drugima i značenja koja pridaje svijetu oko sebe. Zajednički nazivnik psihičke traume osjećaj je intenzivne prepadnutosti, bespomoćnosti, gubitka kontrole i prijetnje uništenja. Srž doživljaja psihičke traume je obesnaženost i isključenost od ostalih ljudi. Ključ oporavka leži u osnaživanju preživjelih te izgradnji odnosa temeljenih na povjerenju i podršci.

Vrste traumatskih događaja

 Traumatski događaj koji izaziva traumatsku reakciju je izrazito neugodan događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva i predstavlja prijetnju životu i/ili tjelesnom integritetu. Razlikuju se dva osnovna tipa traumatskih događaja koji izazivaju simptome:

1. „Akutni ili traumatski događaj tipa 1: pojedinačna, akutna pojava traumatskog događaja – klasična trauma kako ju je opisao Freud, kao što su npr. tjelesni napad, teroristički napad, od ljudi uzrokovano poniženje, neočekivana smrt bliske osobe, prometna nesreća, prirodne katastrofe.“
2. „Ponavljani ili traumatski događaj tipa 2: ponavljano, sekvencijalno i dugotrajno pojavljivanje traumatskog događaja, kakvo se nalazi u sindromu tjelesnog i seksualnog zlostavljanja i u sindromu preživjelog, kod unutarobiteljskih traumi, teških bolesti članova obitelji (uključujući i psihičke bolesti).“

Disocijacija kao reakcija na traumu

 Posljedice trauma obuhvaćaju simptome u kontinuumu od disocijacijskog (što više odgovara traumi tipa 2) prema pobuđujućem polu (više odgovara traumi tipa 1). „Kod disocijativnog pola dominiraju izbjegavanje, povlačenje, smetenost, izbjegavanje poticaja, depersonalizacija/derealizacija, afektivno zaravnjivanje.“ Disocijacija je rascjep sjećanja i smještaj traume u jedan „rezervat“ (u jedan dio ličnosti), u kojemu je ono živo, ali je odvojeno od drugoga psihičkog života. Riječ je o potpunom ili djelomičnom gubitku ujedinjavanja sjećanja, svijesti o sebi i/ili okolini, osjeta te kontrole pokreta, kao i nemogućnosti integriranja sebe i vlastite svijesti s traumatskom situacijom, odnosno nesposobnosti prihvaćanja traume i „odmicanja“ od nje. Kod primarne disocijacije traumatska sjećanja su odvojena od ostalih. Sekundarna disocijacija odnosi se na stanje u kojem osoba „napušta“ svoje tijelo te traumatski događaj promatra „sa strane“. Tercijarna disocijacija je stvaranje odvojenih ego stanja, odnosno altera, pri čemu su neka od njih svjesna traumatskih događaja dok neka nisu.

Simptomi traumatske reakcije

 Ovo razlikovanje važno je jer različiti oblici traume mogu dovesti do specifičnih simptoma i načina procesuiranja doživljenog. Trauma se očituje kroz četiri ključne komponente koje su prisutne kod svake traumatizirane osobe, iako u različitom intenzitetu: stanje hiperbudnosti, stisnutost, mentalna odsutnost, smrznutost (imobilnost), povezana s osjećajem bespomoćnosti. Kod pobuđujućeg pola može dominirati nemir, stanje pobuđenosti, maniformno ponašanje, flashbackovi, halucinacije, samoozljeđivanje i agresija usmjerena prema drugima. „Traumatski događaji uključuju smrt, nasilje ili prijetnju životu odnosno tjelesnom integritetu.“ Osim neposredne izloženosti, traumatski događaji uključuju i svjedočenje tragičnim zbivanjima: promatranje teškog ranjavanja ili nasilne smrti druge osobe uslijed napada, nesreće, rata, katastrofe ili svjedočenje počinjenim brutalnim ubojstvima. „To su i događaji nakon kojih pojedinac saznaje o nasilju, teškoj nesreći, teškoj ozljedi člana obitelji, bliskog prijatelja ili teškoj bolesti vlastitog djeteta. Neposredno nakon traumatskog događaja, ljudi imaju niz reakcija koje služe mijenjanju osjećaja povezanih s traumom i u većini slučajeva, tijekom vremena, raste tolerancija na sadržaj sjećanja, a doživljeno iskustvo prihvaća se kao dio života“. Svim traumatskim događajima zajedničko je njihovo neočekivano pojavljivanje i izazivanje intenzivnog straha i osjećaja bespomoćnosti. To su događaji koji uključuju: borbu, mučenje, nasilje, prirodne katastrofe, teške prometne nesreće i sl.

Trauma u djetinjstvu i razvojne posljedice

 Traumatski događaji u djetinjstvu mijenjaju djetetovu unutrašnju sliku svijeta te oblikuju shvaćanje sebe i drugih, formiraju očekivanja od budućnosti koja imaju utjecaj kako na trenutno ponašanje, tako i na buduće ponašanje i doživljavanje djeteta i mlade osobe. „Pojam traumatizacije u djetinjstvu dugo je bio zanemarivan, a suvremeni teoretičari to argumentiraju na različite načine. Profaca tumači manjak interesa za ovu temu kao posljedicu društvenog stava idealizacije djetinjstva. Statistički podaci različitih istraživanja pokazuju kako navedenu problematiku ne treba zanemariti.

Zlostavljanje djece i dugoročne posljedice

Costello i sur. proveli su longitudinalno istraživanje u sklopu kojega su intervjuirali 1420 djece i adolescenata, a rezultati su pokazali da je 25 % djece i mladih bilo izloženo barem jednom traumatskom događaju prije šesnaeste godine. „Izloženost traumi u djetinjstvu još uvijek je u mnogim zemljama svijeta prikriven glavni javnozdravstveni problem. Sve su vrste zlostavljanja jednako važne i pogađaju djecu i odrasle svih rasnih, kulturnih, vjerskih i nacionalnih skupina. Bitno je prepoznati ovakvo dijete ili odraslu osobu, zaustaviti nasilnička ponašanja, pružiti adekvatnu pomoć i skrb, otkriti koje su sve posljedice nastupile od različitih vrsta zlostavljanja i zanemarivanja. Zajedničko svim vrstama zlostavljanja i zanemarivanja jest „tradicija“ zlostavljanja koja se prenosi s generacije na generaciju, s roditelja na dijete, s počinitelja na žrtvu zlostavljanja“. Žene i pripadnici rasnih i etničkih manjinskih skupina imaju veću vjerojatnost da su doživjeli četiri ili više potencijalno traumatičnih iskustava. Zlostavljanje djece negativno utječe na osnovne razvojne procese, narušavajući emocionalnu samoregulaciju, suosjećanje, empatiju, samopoštovanje i samopoimanje. Posljedice uključuju emocionalne probleme i probleme u ponašanju koji se očituju problemima učenja i prilagodbe, kao što su neuspjeh u školi, teška depresija, agresivno ponašanje, teškoće s vršnjacima, zlouporaba droga i delinkvencija, koji se često nastavljaju i u odrasloj dobi. Seksualno zlostavljanje događa se djeci obaju spolova, češće djevojčicama, a može započeti rano u životu i trajati godinama. Pynoos, Steinberg i Goenjian, navode više područja razvoja djeteta koja su pogođena traumatskim izlaganjem, kao što su pažnja, učenje, spoznaja, slika o sebi, percepcija vlastite učinkovitosti, aktivacija autonomnog živčanog sustava, specifične brige, kontrola impulsa, moralni razvoj, svjesnost/doživljaj kontinuiteta, reprezentacija sebe i drugih, biološko sazrijevanje, interpersonalni i unutarobiteljski odnosi i razvoj kompetencija. U bilo kojem od navedenih područja postoji mogućnost za razvoj psihopatologije povezane s traumatskim iskustvom.

Literatura:

1. American Art Therapy Association (AATA). (2017). Definition of Profession. https://www.arttherapy.org/upload/2017_DefinitionofProfession.pdf (Pristupljeno: 4.12.2024.)
2. American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders. 5th ed. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425596 (Pristupljeno: 08.12.2024.)
3. Begić, D. (2016). Psihopatologija. 3. nepromijenjeno izdanje. Zagreb: Medicinska naklada.
4. Begovac, I. i sur. (2021). Dječja i adolescentna psihijatrija. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet. https://repozitorij.mef.unizg.hr/islandora/object/mef:3027 (Pristupljeno: 24.10.2024.)
5. Boals, A. i Schuettler, D. (2009). PTSD symptoms in response to traumatic and non-traumatic events: The role of respondent perception and A2 criterion. Journal of Anxiety Disorders, 23(4), str. 458–462. https://doi.org/10.1016/j.janxdis.2008.09.003. (Pristupljeno: 24.1.2025.)
6. Gerig Shelly, M. (2022). Art therapy and parts work with survivors of sexual violence: Development of a method. Diplomski rad. Lesley University, Graduate School of Arts and Social Sciences. https://digitalcommons.lesley.edu/expressive_theses/552 (Pristupljeno: 23.1.2025.)
7. Herman, J.L. (1996). Trauma i oporavak. Zagreb: Ženska infoteka, Druga.
8. Horvatić, M. (2022). Iskustvo traume zlostavljanja u djetinjstvu i zaštitni čimbenici pozitivnih ishoda. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet. urn:nbn:hr:199:607371
9. Kosić, R., Vrančić, L. i Čačić, L. (2022). Posljedice ranog traumatskog iskustva. Medicina, 58(1). Rijeka: Sveučilište u Rijeci, Fakultet zdravstvenih studija. https://hrcak.srce.hr/271152 (Pristupljeno: 4.1. 2025.)
10. Kurtović, A. (2007). Odnos atribucijskih dimenzija, negativnih životnih događaja i depresivnosti: provjera modela beznadnosti. Psihologijske teme, 16(1), 159–182. https://hrcak.srce.hr/20540 (Pristupljeno: 22.11.2025.)
11. Levine, P.A. (2017). Buđenje tigra: iscjeljivanje traume: urođena sposobnost za transformaciju traumatskih iskustava. Zagreb: Planetopija.
12. Pavlović, T. (2020). Trauma u djetinjstvu i kasniji socio-emocionalni razvoj (Završni rad). Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek, Odsjek za psihologiju. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:480540 (Pristupljeno: 2.10.2025.)
13. Petrović, A.M. (2020). Povezanost proživljene traume u djetinjstvu i problema u ponašanju (Završni rad). Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet.
14. Profaca, B., Arambašić, L. i Bunjevac, T. (2016). Nezlostavljajući traumatski događaji u djetinjstvu i psihosocijalno funkcioniranje mladih. Ljetopis socijalnog rada, 23(2). https://hrcak.srce.hr/172545 (Pristupljeno: 3.10.2024.
15. Profaca, B. (2016). Traumatiacija djece i mladih. Ljetopis socijalnog rada, 23(3). Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. https://hrcak.srce.hr/177426 (Pristupljeno: 12.10.2024.)
16. Profaca, B. (2009). Traumatski događaji i trauma kod djece i mladih. Klinička psihologija, 2(1–2). Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba. https://hrcak.srce.hr/158461 (Pristupljeno: 13.10.2024.)
17. Sabolić, L. (2022). Doživljena traumatizacija u djetinjstvu i počinitelji kaznenih djela u odrasloj dobi (Završni rad). Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:199:429442 (Pristupljeno: 26.11.2024.)
18. Singh, P. i Dandona, A. (2018). Identifying and healing childhood trauma. International Journal of Current Advanced Research, 7(4), str. 11429–11435. https://www.researchgate.net/publication/327633404_IDENTIFYING_AND_HEALING_CHILDHOOD_TRAUMA (Pristupljeno: 3.12.2024.)
19. Van der Kolk, B. A. (2003). Psychological trauma. American Psychiatric Publishing. https://minds.wisconsin.edu/handle/1793/79200 (Pristupljeno: 3.12.2024.)